Zahvaljujući dr vet. med. Zlatku Tomljanoviću iz Hrvatske, dobili smo iscrpan izveštaj za naš sajt sa Globalne konferencije iz entomologije, kojoj je prisustvovao, a koja je održana na Tajlandu od 5. do 9. marta 2011. godine.
Globalna konferencija iz entomologije
05. – 09. ožujka 2011., Chiang Mai, Tajland
U periodu od 05. do 09.03. 2011. održana je na sjeveru Tajlanda, u Chiang Mai, Globalna konferencija iz entomologije. Nazočnost više od 400 znanstvenika iz cijelog svijeta te preko 150 oralnih prezentacija, radionica, više od 130 postera i različitih tehničkih izleta uvrstili su spomenutu konferenciju u sam vrh ovogodišnjih entomoloških događanja u svijetu. Posebno raduje spoznaja da su osim kolega iz Europe, SAD-a i Australije znakovit doprinos u znanstveno-stručnom sudjelovanju dali kolege iz Azije i Afrike. Teme na konferenciji su bile mnogostruke. Entomologija u poljoprivredi i šumarstvu, medicinska i veterinarska entomologija, entomologija tla, integrirana zaštita bilja, biologija kukaca s posebnim naglaskom na fiziologiju, neurobiologiju, razvojnu odnosno populacijsku genetiku i toksikologiju, genetski modificirani organizmi, napredna istraživanja u pčelarstvu, ekologija i zaštita krajolika i kukaca te mogućnosti razvoja poljoprivrede u skladu s temeljnim postulatima održivog razvoja. Stoga je i glavni cilj konferencije bio umrežiti entomologe iz cijelog svijeta kako bi si obostranom razmjenom znanja i vještina pomogli, a posljedično time spasili ugrožene vrste i osjetljive eko sustave. U prilog tezi da je uspostava pravilnog networka veoma važna je i osobno iskustvo. Naime, nakon završetka dijela konferencije o pčelarstvu otišao sam slušati prezentacije o načinima zaštite krajolika i drugih kukaca te sam u raspravi iznio neka pčelarska znanstvena iskustva u svezi blokade feromonskih receptora koja će sasvim sigurno koristiti kolegi J.Offenbergu iz Danske koji već godinama istražuje uporabu tzv. Weaver mrava (Oecophylla spp) u tropskoj poljoprivredi.
Od plenarnih predavača valja izdvojiti dr.sc. M.J. Samwaysa iz Južne Afrike koji je u svojoj prezentaciji „ Projektiranje krajolika u budućnosti i njegova zaštita“ naglasio da su kukci ambasadori bio-raznolikosti te da se zaštita kukaca mora temeljiti na pet činjenica: održavanje fonda kukaca; održavanje krajolika u dobrom stanju koliko je to god moguće; smanjiti kontrast između pojedinih elementa koji čine neki krajolik; umjereno i pažljivo unositi „vanjske rezerve“ kukaca u neki krajolik te povezati područja s dobrim staništima. Razumljivo da je veoma važno da imamo velika i kvalitetna staništa te da smanjimo izolaciju pojedinih staništa. Na taj način ćemo održati dinamiku metapopulacije u određenom staništu te povećati šanse za njezino preživljavanje u neizbježnom kratkoročnom ili dugotrajnom srazu s klimatskim promjenama.
U pčelarskom dijelu konferencije treba izdvojiti plenarno izlaganje prof.dr.sc. Siriwat Wongsiri iz Tajlanda koji je nas je upoznao o razmjerima uginuća pčela u Aziji unatrag nekoliko godina i naporima koji ulažu kako bi pronašli uzroke takvog stanja. Navodi lošu pčelarsku praksu te moguće klimatske promjene kao potencijalne uzroke uginuća. U tom tonu je slijedilo izlaganje američkog kolege S.Petersona. On je u svojoj prezentaciji „Da li su divlje vrste pčela održive u jugoistočnoj Aziji“ ustvrdio da gubitkom prirodnih staništa te pretjeranim iskorištavanjem od strane pčelara i uporabom pesticida ugrožavamo opstanak Apis dorsate, Apis floreae i Apis ceranae kao najvažnijih pčelinjih vrsta u Aziji koji igraju veliku ulogu u oprašivanju biljnih vrsta. Razumljivo da je europske i američke istraživače zanimala mogućnost uvođenja europske medonosne pčele na područje jugoistočne Azije kao i sve posljedice koje bi pratile takav zahtjevan zadatak. Stoga smo iskoristili mogućnost da u okviru tehničkog izleta posjetimo Kambođu i uvjerimo se u potencijale pčelarstva na području Laosa, Kambođe i Vijetnama te da li postoji mogućnost uvoza europske medonosne pčele na spomenutom području i uvođenja pčelarstva kao važnog segmenta održivog razvoja. To bi ujedno bila prilika za mnoge hrvatske pčelare i uzgajivače pčelinjih matica da izvozom genetskog materijala pokažu razvijenost našeg pčelarstva. Valja kazati da su literaturni podaci o tome prilično oskudni, a prijašnji pokušaji uvođenja novih vrsta pčela nisu nikada bili detaljno opisani. Stoga ostaje nejasno da li su poteškoće kod uvođenja europske medonosne pčele nastale kao posljedica ljudske pogreške ili uzrok treba tražiti u neprilagođenosti europskih pasmina pčela drugim klimatskim i pašnim prilikama ili izloženosti egzotičnim nametnicima. Obilaskom pčelara u Kambođi uvidjeli smo određene socijalno -ekonomske poteškoće u tranzicijskom prijelazu nakon 30-godišnjeg rata. Logično je bilo očekivati da se slične poteškoće mogu pronaći i u pčelarstvu koje strateški te u tehničko-operativnom smislu zaostaje za hrvatskim i europskim pčelarstvom. Posebno su bila zanimljiva kazivanja lokalnih pčelara – lovaca (honey huntersi) koji svoju životnu egzistenciju temelje u hodanju po džungli ili poljanama u potrazi za divljim pčelama vrsta Apis dorsate ili Apis floraee. Pri tome se penju na visoko drveće (do 20 m visine ), riskirajući često ozljede opasne po život ili se pak zavlače u grmlje pokušavajući skinuti saće s medom. Odmah se može uočiti da takav način pčelarenja možda osigurava egzistenciju na kratki rok, ali duže neplansko iskorištavanje divljih vrsta pčela, predstavlja prijetnju ekološkoj ravnoteži u jugoistočnoj Aziji jer pčelari – lovci ne shvaćaju da je njihovim nepravilnim aktivnostima ugrožen opstanak spomenutih vrsta.
No, optimizam koji vlada među tim mladim ljudima kao i želja za znanjem ulijeva nam nadu da će pčelarstvo uz uzgoj riže, kokosa, banana i manga ipak predstavljati dodatni izvor zarade za tamošnje stanovništvo. Razumljivo da predstoji ogroman znanstveno-organizacioni trud kako bi se postigli zadovoljavajući pčelarski standardi. Poglavito se to odnosi na mogućnost uvoza europskih pasmina pčela.
Nije izostala niti znanstveno-stručna komponenta tehničkog izleta pa smo iskoristili priliku upoznati se sa azijskim vrstama pčela i njihovim nametnicima koji bi mogli biti velika opasnost ako,primjerice nekontroliranim uvozom pčela ili kontejnerskim prijevozom dospiju u Europu. Poglavito se tu radi o nametniku Tropilaelaps (sličan varoi) koji je ušao u hrvatsku i europsku pčelarsku pravnu regulativu kao moguća egzotična bolest koja se obvezno suzbija po zakonu.
Na dalje, u pčelarskom dijelu konferencije treba izdvojiti radove američkih, poljskih, ruskih, iranskih, tajlandskih i indijskih kolega koji su nas izvijestili o svojim istraživanjima s varoozom, nozemozom, vapnenastim leglom, apiterapiji, sastavu različitih vrsta meda i interakciji genotipa i okoliša.
Također, valja istaknuti da sam na konferenciji prezentirao rad pod nazivom „Dobra veterinarska praksa u pčelinjaku-smjernice za budućnost“ koji je nastao u suradnji hrvatskih s bosansko-hercegovačkim stručnjacima (Tomljanović dr.vet.med., doc.dr.sc. Tlak Gajger. i mr.sc. Santrač). Znanstveno-stručna suradnja s Bosnom i Hercegovinom je veoma bitna ne samo zbog blizine granice već i spoznaje da dio pčelara iz Hrvatske i B i H seli košnice na ispašu u B i H i Hrvatsku.
Naime, unatrag nekoliko godina često slušamo izjave poput: „…veterinari su prepreka razvoju pčelarstva; ništa ne razumiju i ne znaju osnovne stvari o pčelarstvu i boje se pčela. Treba postaviti retoričko pitanje mogu li pčelari i veterinari zajedno? Naravno, ne samo da pčelari i veterinari mogu zajedno već su i prirodno određeni jedni prema drugima. Posebice se to odnosi na spoznaju da se unatrag nekoliko desetljeća značajno povećao broj uzročnika bolesti te da problematika pčelinjih bolesti predstavlja važno mjesto u suvremenom komercijalnom pčelarenju . Logično je očekivati da središnju ulogu u tome imaju veterinari koji se moraju aktivno uključiti u rješavanje navedenih problema. Potrebu za jačim uključivanjem veterinara u pčelarstvo nedavno je naznačila i Svjetska pčelarska federacija (Apimondia) koja razmatra uvođenje posebnog povjerenstva „ Veterinari u pčelinjaku“.
Smisao smjernica „Dobra veterinarska praksa u pčelinjaku“ nije biti branitelj veterinara i pčelara. Smjernice predstavljaju novi strateški pristup i žele pomoći veterinarima da ne gube vrijeme u traženju podataka koji često znaju biti zastarjeli ili netočni i služiti će kao podsjetnik na nešto što su davno učili i položili na Veterinarskom fakultetu, ali i kao suvremeni izvor pčelarskih podataka koji će im pomoći u njihovom svakodnevnom radu u pčelinjaku te uspostavi partnerskih odnosa s pčelarima.
U konačnici treba kazati da je konferencija u tehničko-organizacionom dijelu opravdala očekivanja. Stečena iskustva u druženju s entomolozima iz cijelog svijeta te upoznavanje s potencijalima pčelarstva, divljim vrstama pčela i njihovim nametnicima u jugoistočnoj Aziji, zasigurno će u budućnosti pronaći svoje mjesto u mnogim pčelarsko znanstveno-stručnim publikacijama te biti temelj za razna znanstvena i primijenjena istraživanja. Razumljivo da ću stečena znanja na konferenciji prezentirati hrvatskim pčelarima u okviru predstojećih panela i radionica.
Na kraju, moja velika zahvala mnogim pojedincima i Institucijama koje su me podržali i pomogli u nastojanjima da odem na spomenutu konferenciju. Posebice hvala Hrvatskoj poljoprivrednoj komori, Hrvatskom pčelarskom savezu, Gradu Sveta Nedjelja, Pčelarskim udrugama „Lipa“ i „Maja“ iz Zagreba, „Turopolju“ iz Velike Gorice te Pčelarskim udrugama iz Sv.Ivana Zeline, Vrbovca, Križa, Dugog Sela te Samobora i Svete Nedelje.
Zlatko Tomljanović, dr.vet.med.
HPK
Stručni savjetnik za pčelarstvo
Šalje se...