SPOS
Savez pčelarskih organizacija Srbije

Upravo je izašao iz štampe dvobroj časopisa "Hrvatska pčela" za jul i avgust.

Milan Pastuović
Interesantan je i podugačak popis bilja koje cvate u ovo vrijeme, što pridonosi  pčelinjoj paši kada ne bi bilo previsokih temperatura i nepravilnog rasporeda padalina. To su divlje kupine, kesten, lipa, livada, grahorice, ukrasno grmlje – biserak, bosiljak, bundeve, cikorija, sve djeteline, dragoljub, facelija, poljska gorušica, dunjica, heljda, livadna kadulja, kelrajterija, krkavina ili pasja lijeska, lan, leća, lucerka, majčina dušica, mak, matičnjak, metvica, mrtva kopriva, različak, divlja ruža, odoljen, pavitina, petolista, potičnica, sljezovi, sofora, stričak, svilenica, vrijes i vrišt. Ukupan prinos je manji nego od samog bagrema, ali tu je kvaliteta, raznolikost i ljekovitost. To što ne smijemo isticati ljekovitost na deklaraciji, nema veze, jer kupci su toliko educirani da oni već nama govore o prednostima prirodne hrane kupljene direktno kod proizvođača.

Svake godine zamjenjujemo matice kupljenima i selekcioniranima za 50 posto. To rade pčelari koji imaju za cilj visoke prinose i kojima je pčelarstvo zanimanje ili dopunski izvor prihoda.

Marko Mašić
Kako je nastala, povijest košnice, zašto je nastala, oblik košnice, smisao košnice, nije standardna košnica, ili je? Kakav je rad sa pro-apis košnicom, rojenje i sprječavanje rojenja? Je li to ekološka košnica kao Wareova košnica? HMF – hranjenje pčela, hrana za pčele – šećer, lijekovi za pčele, vitamini za pčele – kvasac? Ili je sve prirodno?
Krenimo redom.

Zašto pro-apis košnica?
Ova košnica nema dugu povijest, ili u biti ima, samo nitko nije podignuo glavu i uvidio kako pčela živi u prirodi i u kojem obliku, te komercijalizirao to. Čudi me da nitko prije mene nije uvidio grešku zvanu LR-kvadrat, ili možda je, ali nije striktno odvojio plodište od medišta, ili je (DB košnica)? Ova košnica je spoj svih meni poznatih košnica, jer je od svih uzeto po nešto, i to ono najbolje. Pčela u prirodi živi prirodno i bez čovjeka. Što me navodi na pomisao – možemo li mi bez pčela? Odgovor je ne. A mogu li pčele bez nas? Odgovor je potvrdan. Pitate se kako je to moguće jer nas tako nisu učili u pčelarskoj školi. U biti, došao sam do zaključka da nas mnogo toga nisu učili u školi i da mi moramo učiti od pčela, a ne one od nas. Ipak su one duže na ovom planetu!

Lovro Krnić
Naše Pčelarsko društvo iz Karlovca posjetilo je pčelare Gorenjske, mjesto Žrnovnicu i Lešće u blizini Bledskog jezera, te Pčelarski centar u Lukovici u Sloveniji. Interesantno je bilo čuti od kolega pčelara da oni imaju šest savjetodavnih stručnih osoba za pčelarstvo, a mi imamo samo jednoga, koliko je meni poznato. Pčelarski centar u Lukovici izgrađen je sredstvima Republike Slovenije i dobrovoljnim radom svih slovenskih pčelara. Vjerujem da su mnogi pčelari Hrvatske bili u tome centru, a za one koji nisu – evo kratkih vrijednih crtica. Centar ima salu za sastanke i školovanje pčelara, knjižnicu – uglavnom pčelarske literature, sedam spavaćih soba za goste, prodavaonicu pčelarskih proizvoda i pčelarske opreme, nekoliko pčelinjaka i edukacijskih staza, zasađeno drveće i cvijeće najinteresantnije za pčele, kafić, i što je najvažnije – Interni laboratorij. U internom laboratoriju svoj med i vosak može dati 1/3 pčelara, na analizu sljedećih vrijednosti: količina vode u medu, električna provodljivost, vrijednost HMF-a, peludna analizu, senzorička analiza. Med i vosak slovenski pčelari predaju i na analizu prisustva kemijskih primjesa (kumafosa i amitraza). Svi rezultati služe samo i isključivo pčelarima da svoje proizvode ubuduće poprave, a posebnu preporuku daju na izbacivanje svih kemijskih lijekova iz upotrebe u pčelarstvu. Ove laboratorijske analize služe i državi radi praćenja kvalitete meda i voska, ali i kemijske zagađenosti.

Ivana Tlak Gajger
Varooza je nametnička bolest odraslih pčela i pčelinjeg legla prouzročena grinjama Varroa destructor. Ženke nametnika hrane se hemolimfom na odraslim pčelama, ličinkama i kukuljicama, pri čemu uzrokuju značajnu štetu invadiranoj pčelinjoj zajednici. Trenutačno je vrlo teško pronaći pčelinju zajednicu slobodnu od varooze, pa bolest stoga predstavlja najveću prijetnju suvremenom pčelarstvu. Utvrđeno je da pčelinja zajednica koja se ne liječi sigurno ugiba iste ili za nekoliko godina, a što ovisi o jačini invazije. Varooza, osim što uzrokuje izravne štete na pčelinjoj zajednici koje se očituju ugibanjem različitih razvojnih stadija pčela, manjom tjelesnom masom odraslih pčela, manjom količinom i lošijom kakvoćom proizvedenog meda i drugih pčelinjih proizvoda, uzrokuje i neizravne štete kao prijenosnik različitih uzročnika bolesti. Nametnički način života grinje uključuje nekoliko različitih mehanizama slabljenja i konačno – uništavanja invadirane zajednice. Propadanje pčelinje zajednice je rezultat djelovanja više povezanih čimbenika koji zajedničkim nastupom negativno utječu na pojedinačne pčele, kao i na zajednicu u cjelini. Doseg opasnosti za zajednicu je izravno proporcionalan stupnju invadiranosti iste. Grinje V. destructor preferiraju trutovsko leglo, te je utvrđeno da jednu trutovsku stanicu može istodobno invadirati dvadesetak odraslih ženki grinje.

Ivana Berg-Divald
Iako Ukrajina prednjači po proizvodnji meda u Europi, još uvijek je terra incognita (nepoznata zemlja) pčelarskome svijetu. Prije tisuću godina, u vrijeme Kijevske Rus’ (Kijevske Rusije) – jedne od najmoćnijih država srednjovjekovne Europe, med i vosak bili su glavni izvozni proizvodi na kojima se temeljilo domaće gospodarstvo, i koji su se distribuirali diljem Starog kontinenta.
Osamsto godina kasnije, jedan ukrajinski pčelar uvelike je pridonio povećanju proizvodnje meda u svijetu. Njegovo ime je Petro J. Prokopovič (1775-1850) kojeg pčelarska javnost smatra pionirom praktičnog i komercijalnog pčelarstva.

Prokopovič je davne 1814. godine, nakon neumornog traženja rješenja – kako izvaditi med iz košnice bez štete po pčelinje zajednice, prvi konstruirao košnicu s pokretnim saćem, u kojoj je bilo moguće kontrolirati pčele i aktivno utjecati na tijek njihovog razvoja. Osim toga, prvi je tvrdio da je okvir najvažniji, sastavni dio košnice. Ispostavilo se da je itekako bio u pravu, jer njegov izum i danas služi milijunima pčelara diljem svijeta. Naime, Prokopovičeva košnica predstavlja prekretnicu u povijesti pčelarstva jer je njenom primjenom započelo razdoblje racionalnog (modernog) pčelarenja i vrcanja sortnih medova.

Piše: Doc. dr. sc. Snježana Tolić, Poljoprivredni fakultet u Osijeku
Uredila: Ivana Berg-Divald, mag. novinarstva
Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju hrvatsko pčelarstvo dobiva na većem značenju. To značenje proizlazi iz više aspekata. Za nas je najvažnije pitanje osiguranja dovoljnih količina pčelinjih proizvoda za domaće potrebe, te zapošljavanje i ostvarivanje dodatnih prihoda iz ove djelatnosti što ćemo zasigurno povećati korištenjem poticajnih sredstava iz EU fondova. Ne manje važan nam je biološki i ekološki značaj pčelinjih zajednica na cjelokupni eko-sustav. Upravo ovaj aspekt povećava značenje Republike Hrvatske u kontekstu Europske Unije. Naime, Hrvatska pripada malobrojnoj skupini zemalja s niskim gubicima pčelinjih zajednica tijekom zime, što predstavlja pozitivan doprinos Hrvatske europskom pčelarstvu kojemu prijete sve veće opasnosti uvjetovane prekomjernom upotrebom kemijskih sredstava i biotehnologije u poljoprivredi.

Opće je poznata uloga pčela u oprašivanju biljaka, odnosno za biološku raznolikost i stabilnost eko-sustava. Novija istraživanja i statistička praćenja pokazuju značajan gubitak pčela i ugroženost zdravlja pčela u zemljama EU zone i svijeta (Vidjeti u: Bee health in Europe – Facts & figures 2013.)

Poznavajući okvirno ovu situaciju, pčelari često upozoravaju javnost na posljedice nestanka pčela.

Naime, smanjeni broj pčela, odnosno pad oprašivačkog potencijala smanjuje biološku raznolikost i remeti stabilnost eko-sustava, čime se neposredno ugrožavaju proizvodni potencijali europskih poljoprivrednika, odnosno proizvodnja dovoljnih i raznolikih prehrambenih proizvoda.

Ivana Berg-Divald
U organizaciji PU Valpovština i pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede, 29. i 30. lipnja u Valpovu je održana, već tradicionalna, 5. regionalna manifestacija Dani meda u Valpovštini.

Bogati program otpočeo je okruglim stolom na kojem se, uoči ulaska Hrvatske u EU, razgovaralo o izuzetno aktualnoj tematici – prekograničnoj suradnji Hrvatske i susjedne Mađarske. Savjetnik za pčelarstvo iz Pečuha Gabor May, uz pomoć prevoditelja Gorana Babića, prisutnima je prenio iskustva mađarskih pčelara u Uniji, dok je doc. dr. sc. Snježana Tolić s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, a ujedno i uspješna project managerica, izlagala o financiranju razvojnih projekata i pojasnila na koje sve načine pčelari mogu povući novce iz fondova EU. Naime, do 2020. godine je zagarantirano više od milijardu eura godišnje. Osim toga, doc. dr. sc. Tolić savjetuje pčelarima da će najviše novčanih sredstava dobiti ako se udruže u tzv. eko-zone (primjerice na našim otocima), s naglaskom na partnerstvu, i to od najnižih (lokalnih/regionalnih) do najviših (nacionalnih i europskih) razina, te vidljivosti i održivosti projekata.

Ivana Berg-Divald
U voćnjaku područne Osnovne škole Milana Langa u Noršić Selu, 13. lipnja otvoren je pokazno – edukativni pčelinjak namijenjen učenicima pčelarske sekcije koji će pčelarski zanat učiti na pitoresknim padinama Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje.
 
Ovu inicijativu, u suradnji sa profesoricom likovnog odgoja Kornelijom Turić Dorotić, pokrenuo je predsjednik pčelarske udruge iz Samobora Željko Vukić i za pčelarstvo do sada zainteresirao 16 učenika svih osnovnoškolskih razreda koji vrijedno djeluju unutar učeničke Zadruge “Plemka”, koja osim pčelarske sekcije, učenike okuplja u sklopu voćarske i grupe ljekovitog bilja, izrade tradicionalnog nakita, kemičara i keramičara. Svojim proizvodima aktivno sudjeluju na prigodnim sajmovima i smotrama učeničkih zadruga. Tako su u svibnju 2013. sudjelovali na županijskoj, a u listopadu prošle godine na državnoj smotri zadrugara. Osim toga, nadaju se i pokojoj teglici meda, koju će također izložiti.

Matija Bučar
Postojbina pitomog kestena je Mala Azija, odakle su ga Grci i Rimljani rasprostranili po cijeloj Europi. Sjevernije od Alpa raste ondje gdje uspijeva i vinova loza.

Pitomi kesten je lijepo i više od 20 metara visoko drvo,  bujne i velike krošnje. Listovi su duguljasti, lancetasti, krupno nazubljeni, na licu goli, a na naličju dlakavi. Prašnički, muški cvjetovi skupljeni su u klupčaste cvatove, koji čine duge i uske mace. Tučkovi, ženski cvjetovi, koji su obavijeni zelenim ovojem, stoje pri dnu resa ili u pazušcima listova pojedinačno ili u manjim skupinama. Iz njih se razvijaju bodljikave šiškarice (tobolac) s dva do tri tamnosmeđa ploda. S muških cvjetova pčele nose pelud, a sa ženskih nektar. Zbog vrijednih plodova ubrajamo ga u voćke, a zbog mjesta i načina rasta među šumsko drveće. Od jednog stabla može se godišnje dobiti od 100 do 150 kilograma plodova.