SPOS logo
  • Bulgarian
  • Croatian
  • English
  • French
  • German
  • Hungarian
  • Macedonian
  • Romanian
  • Russian
  • Serbian
  • Slovenian
  • Spanish

SPOS
Savez pčelarskih organizacija Srbije

SPOS Ul. Dr Agostina Neta 30 A, 11070 Novi Beograd [email protected] 011/61-28-071 060/444-0-121 060/444-0-124 060/444-0-287

PISMO PČELARIMA ZA JUN

Rajko Pejanović

Ul. Avrama Vinavera br. 12/6 
15000 Šabac 
(015) 342-530 
(060) 444-01-08

Fotografije: Petar Pejanović 

Dugi junski dani, sa najviše sati za fotosintezu, toplijim vremenom i obiljem vlage u zemljištu, pogoduju maksimalnoj ekspanziji razvoja biljnog sveta. Tada cvetaju važne medonoše: bagremac, svilenica (divlji duvan), grahorica, kupina, malina, livade i lipa.
I pčelinja zajednica početkom meseca dostiže maksimum razvoja i brojčane snage (prosečno do 45 000 jedinki prema profesoru Kulinčeviću). Postizanje razvojnog maksimuma označava kraj trećeg perioda u godišnjem ciklusu razvoja, nazvanog periodom stvaranja viška pčela (tokom maja u našim uslovima). Taj „višak“ pčela je neophodan da bi se zajednica razmnožila baš u junu, kada su prirodni uslovi za to najpovoljniji. U procesu rojidbe staro pčelinje društvo se deli i od njega nastaju 3–4 nove mlade zajednice, a započinje četvrti razvojni period prema Lebedevu (više o periodima razvoja u Pčelaru br. 1/2007). 
U junu se na pčelinjaku obavljaju tri velike grupe poslova: vrca bagremov med, umnožavaju društva i vrši priprema za korišćenje letnjih paša.

 
Bagrem je ove godine počeo cvetati rano, već od polovine aprila. U okolini Šapca, na obroncima Cera u selu Volujcu, zabeleo je šesnaestog aprila, a pčele su ga počele posećivati osamnaestog. Niske noćne temperature, ponegde sa slabim jutarnjim mrazevima, usporile su cvetanje, pa su prvi unosi registrovani tek poslednjih dana aprila.
Ocene prinosa su, kao i uvek, različite. Kao i prošle godine, više su zadovoljni pčelari čije su zajednice koristile rani bagrem. Tako je, primera radi, šabački pčelar Milojko Mitrović, na poznatoj lokaciji Culjković–Radovašnica, kod jake jednomatične zajednice na vagi imao ukupan unos od 35 kilograma. Tradicionalno dobri lokaliteti srednjeg i poznijeg bagrema (Bukor, Krivaja, Kaona, Vlašić, LJubovija i celo Podrinje) dali su manje od 30 kilograma nektara.
Na mom baznom pčelinjaku u Jevremovcu, pet kilomatara od Šapca prema Ceru, gde ranog bagrema nema dovoljno pa obično preseljavam košnice, prosečna jednomatična zajednica je unela 26 kilograma, a dobra dvomatična u Fararovoj košnici sa 7 nastavaka (sl. 1) 71 kilogram nektara. Vrhunac unosa bio je 8. maja, kada je vaga registrovala povećanje težine košnice za 16,3 kilograma (plus nadoknađen noćni gubitak težine), što predstavlja najveći do sada zabeležen rezultat na mom baznom pčelinjaku.

Oduzimanje meda

 

Sazrevanje meda je bilo usporeno usled čestih kiša i visoke vlažnosti vazduha u periodu po prestanku bagremove paše. Tome je doprineo i stalan unos novih količina nektara sa bagremca, maline, kupine i ostalog bilja, zbog kojeg su košnice otežale za novih 7–8 kilograma, pa će i ove godine vrcanje uslediti početkom juna. 
Med se, po pravilu, vrca tek kad su ramovi potpuno zatvoreni. Takav med je zreo i ima potpunu gustinu i specifičnu težinu, pa sadržina staklene tegle od 720 ml teži tačno 1 kilogram. Med vrcan iz ramova koji nisu potpuno poklopljeni ima veći procenat vode, pa zato i nedovoljnu gustinu i manju specifičnu težinu, a podložan je i kvarenju. 
Zreo med se pakuje u odgovarajuću ambalažu, odnosno posude od stakla, prohroma… a za sada i od specijalnih vrsta plastike. Hermetički zatvorene posude sa medom skladište se u suvoj prostoriji čija temperatura ne prelazi 15 stepeni. Rok trajanja pravilno upakovanog i uskladištenog meda, prema pozitivnim propisima, iznosi 2 godine. 
Oduzimanje meda iz košnice predstavlja povoljnu priliku da se iz plodišta, uzgredno i ponovo, po drugi ili treći put, odstrani zatvoreno leglo iz ramova građevnjaka i trutovskih zaperaka (sl. 2) i tako smanji broj varoa u zajednici. Stručnjaci Švajcarskog centra za pčelarstvo ustanovili su da zajednice kod kojih je trutovsko leglo redovno odstranjivano u avgustu imaju i do 4 puta manje varoe u odnosu na one kod kojih građevnjak nije korišćen. Uočili su, takođe, da uklanjanje zatvorenog trutovskog legla nema značajnije negativne efekte na prinos meda i razvoj društava (Beogradski Pčelar, br. 12/2006). 
Pretapanjem trutovskog saća dobija se značajna količina prvoklasnog voska, koji nije opterećen reziduama i primesama parafina. Ali, eksploatacija građevnjaka time nije iscrpljena. Jer, njihovim presovanjem, odmah po vađenju iz košnice, može se izdvojiti mleč kojim pčele hrane trutovske larve, kao i deo nektara koji se nalazi oko legla. Od jednog građevnjaka veličine LR rama može se iscediti do pola litra tečnosti sladunjavog ukusa koja je po boji slična mleku (procediti je kroz gazu zbog odstranjenja varoe). Pomešana sa šećernim sirupom ona predstavlja izvanrednu hranu za pčele. Poznato je da pčelari Slovenije ovaj postupak primenjuju unazad više decenija.

No, ni to nije sve. Naime, dr med. Milica Pejanović, koja je na našoj pčelarskoj farmi zadužena za spravljanje preparata iz oblasti apiterapije (sl. 3), podseća pčelare da se u stručnoj literaturi kao i na sajtovima na internetu mogu pročitati tekstovi svetskih eksperata u kojima se iznose naučna saznanja o blagotvornom dejstvu trutovskog mleča na ljudski organizam. Način spravljanja i čuvanja preparata od meda i trutovskog mleča je jednostavan i dostupan svakom pčelaru.

Umnožavanje pčelinjih zajednica


Prva polovina juna predstavlja najbolji period za umnožavanje društava, jer dani su dugi i topli, pčelinja zajednica na vrhuncu snage, a ima dovoljno vremena i pčelinje paše da se novonastale zajednice razviju i pripreme za zimovanje. Pčelari često potcenjuju junsku pašu. A ona je nekada, pre pojave bagrema, koji je u Evropu donet početkom XVII veka, a na naše prostore znatno kasnije, bila izuzetno cenjena. Stari tekstovi, koji o njoj govore obično počinju rečima: „Početkom meseca junija, kad krene paša…“.
U rojevom nagonu su, u ovo vreme, zajednice koje se razvijaju u prirodi, bez uticaja čoveka, kao i one na pčelinjacima gde nisu primenjene mere za njegovo odlaganje. A rojidbeno raspoloženje, nešto sporije, ali ipak sigurno, zahvata i ona društva kod kojih je demariranje ili neka druga mera primenjena pravovremeno, pred pašu bagrema.
U prošlosti, kada se pčelarilo vrškarama i trmkama, pčelarstvo se zasnivalo na prirodnom rojenju. U jesen se uništavala prosečno polovina zajednica, kako bi se iz njih oduzeo med, a narednog proleća su se prazne košnice ponovo naseljavale prirodnim rojevima. U savremenom pčelarstvu prirodno rojenje je nepoželjno i predstavlja, sa stanovišta pčelara, veliki problem.

Načina umnožavanja broja pčelinjih zajednica ima mnogo. Većinu karakteriše oduzimanje dela legla i hrane sa pripadajućim pčelama ili samo dela pčela (paketni roj) i formiranje novog društva, takozvanog odvojka u drugoj, praznoj košnici, koji se neguje do jeseni, kako bi ojačao i spremno ušao u zimu. U pčelarskim knjigama se naglašava da je nega rojeva na pčelinjaku tokom leta stalan posao. U zajednici iz koje se uzima odvojak rojevi nagon se, po pravilu, potiskuje za duže vreme.
Tokom godina pčelarenja isprobao sam gotovo sve poznate načine veštačkog rojenja, da bih se uvek iznova vraćao jednom koji me fascinirao svojom jednostavnošću i nadasve izuzetnom efikasnošću. On se izvanredno uklapa u postupak demariranja i predstavlja njegov logičan nastavak i uvod u (koliko je meni poznato) najbolju moguću pripremu pčelinje zajednice za korišćenje letnje paše. Zasnovan je na ideji formiranja nove zajednice u postojećem društvu, bez slabljenja njegove snage, pod istim krovom, na kojoj je nastao i poznati Peletov način udvostručavanja broja pčelinjih zajednica. 
Na kraju paše bagrema, dok med sazreva, budi se rojevi nagon i u demariranoj zajednici. Oduzimanje meda je pravi trenutak da se on ponovo potisne. Radi toga, a i da bih istovremeno dobio roj, odnosno novu zajednicu, pri vraćanju izvrcanih ramova oduzimam iz plodišta (koje je na podnjači u jednom LR telu ispod matične rešetke) tri rama najstarijeg legla i jedan sa polenom, bez pčela, koje sam prethodno odstranio stresanjem da ne bih tražio maticu. Pri tom, uzgred, odsečem zaperak zatvorenog trutovskog legla na Fararovom ramu (sl. 2) koji ima ulogu građevnjaka. Na mesto oduzetih ramova postavljam prazne, mlade, nezalegane, tek izvrcane ramove iz medišta, pa tako izvršim neku vrstu ponovnog demariranja. Oduzete ramove, sa leglom i polenom, postavljam u treće telo (gornji medišni nastavak) i priključim im još jedan sa medom. Ispod tog nastavka, odnosno između drugog i trećeg, postavljam drugu matičnu rešetku kroz koju će pčele ući i pokriti postavljeno leglo. Košnicu zatvaram i prelazim na sledeću. Čitav postupak traje do 5 minuta po zajednici. Posle dan ili dva, odnosno kad stignem, roju dodajem mladu sparenu maticu iz oplodnjaka, u kavezu, čiji su otvori napunjeni šećernim testom, koju će pčele za 2–3 dana osloboditi. Pri dodavanju matice zamenim matičnu rešetku pregradnom daskom koja ima zamrežen otvor proizvoljne veličine. U nedostatku sparene matice može se postaviti zreo matičnjak, ali to je manje povoljna situacija, koja podseća na Peletov način, od koga se razlikuje zbog postavljanja druge matične rešetke. 
Posle 12 dana prvi put pregledam formirani roj, da proverim jesu li pčele počele poklapati leglo mlade matice. U preko 90% slučajeva leglo se već poklapa, pa je pravi trenutak za završnu operaciju – umesto pregradne daske ponovo postavljam matičnu rešetku (sl. 4). Od tog momenta višak pčela iz osnovne zajednice, umesto da se izroji, nalazi sebi posao, prelazi u plodište mlade matice i opslužuje je. Sada se mlada zajednica razvija najbržim mogućim tempom, mnogo brže i od prirodnog roja prvenca, jer ima svega u izobilju. Do kraja juna ovakav roj može imati i svih 8 ramova legla. Stara matica u donjem plodištu je, za to vreme, zalegla ona 4 novododata rama, pa i ona ima 8 ili 9 ramova pod leglom. 

Smatram da je opisani način umnožavanja zajednica daleko ispred svih ostalih jer:
– obavlja se u najpovoljnijim prirodnim uslovima uz minimum angažovanja pčelara; 
– brzo udvostručava broj zajednica na pčelinjaku; 
– nisu potrebni dodatni nastavci i oprema, a roj u tom položaju može i zimovati; 
– nove zajednice nije potrebno nositi na drugu lokaciju, negovati, čuvati od grabeži, hraniti i eventualno lečiti (krečno leglo…); 
– roj se formira bez slabljenja osnovne zajednice koja se neće rojiti; 
– formiranje ovakvog roja pruža najbolje moguće uslove za testiranje vrednosti mlade matice, pa ako mlada zajednica zaostaje u razvoju, što se vrlo brzo uočava, jasno je da uzrok leži u nedovoljnom kvalitetu matice koja se u tom slučaju menja.

Matice


Prethodni uslov za primenu navedenog načina umnožavanja zajednica su mlade sparene matice koje pčelar treba da ima do kraja maja. Matice se mogu obezbediti na dva načina, kupovinom ili sopstvenim uzgojem. Kupovina nije najbolje rešenje, jer se tako uvećavaju troškovi pčelarenja, a dobiju matice sumnjivog ili u najboljem slučaju neproverenog kvaliteta. One ne prolaze fazu testiranja koja vremenski traje i košta, pa je proizvođači matica za tržište jednostavno preskaču. Za te matice, trgovačke ili štancovane, kako ih već nazivaju pčelari, proizvođač nije dužan dati, niti mu neko traži bilo kakvu garanciju kvaliteta, a kod nas, za čudo, nema ni organizovanog oblika kontrole njihovog kvaliteta. Zato je sopstveni uzgoj mnogo prihvatljivije rešenje. I tu postoje dve mogućnosti, korišćenje matičnjaka iz rojevog nagona i onih dobijenih presađivanjem larvi. 
Lično dajem prednost prirodnim matičnjacima iz rojevog nagona i svakako tihe zamene. Presađujem larve samo u nuždi, kad sezona odmakne pa nemam prirodnih matičnjaka, a i tada odgajivačkom društvu dajem najviše do 10 presađenih larvi. Naučnici pčelarskog instituta Ribnoe u Rusiji utvrdili su da se najveći procenat matica vrhunskog kvaliteta dobije iz prirodnih matičnjaka. A profesor Lebedev je, tim povodom, na predavanjima održanim u Beogradu, u više navrata izneo: „Matice dobijene presađivanjem larvi mogu se samo više ili manje po kvalitetu približiti prirodnim“. 
Rojidbenih matičnjaka krajem maja, a naročito početkom juna, na svakom pčelinjaku ima u izobilju, a da pčelara ništa ne koštaju. Najveći broj pčelara iz njih dobija matice. Pri tome nije mali broj onih koji zbog toga imaju izvestan osećaj krivice jer, kako misle, time doprinose povećavanju broja slučajeva rojenja na svom pčelinjaku. To je naravno zabluda koja je pčelarima nametnuta i uporno se pokušava održati. No, na sreću pčelarstva, najveći broj pčelara zna da je to, kako u njihovo ime u majskom broju Pčelara iznosi dr Slavomir Popović, inače veliki pobornik sopstvenog uzgoja matica, samo „marketinška manipulacija“. Ima i među uzgajivačima matica za tržište onih koji u javnim nastupima daju doprinos oslobađanju od ove zablude (tekst kolege Umeljića u majskom broju Pčelara).
Nova teorija uzroka rojenja, tzv. teorija više faktora, ne svrstava maticu u uzroke rojenja (John Hogg, serija tekstova na osnovu podataka velike grupe istraživača rojenja, objavljena u American Bee Journal-u 1997. godine).

Naravno da i kod dobijanja prirodnih matica treba vršiti odabir rodonačelnice. Metod kontrolisanog rojenja (odavno poznat i cenjen) koji primenjujem na pčelinjaku, podrazumeva odabir nekoliko zajednica koje su dve godine za redom bile najbolje po prinosima, zdravstvenom stanju i ostalim parametrima koji se inače traže kod postupka presađivanja larvi. Narednog proleća pčelar samo njima dozvoljava da se roje. Čak ih i podstiče u tome prihranom i neproširivanjem prostora i dodavanjem ramova zrelog legla iz drugih zajednica ili stresanjem mladih pčela ispred takvih košnica, pa one oko 1. maja izgrade krupne rojidbene matičnjake (sl. 5). Za drugi turnus, krajem maja ili početkom juna, izbor prirodnih matičnjaka na svakom pčelinjaku je veliki (jedini problem kod ovakvog načina dobijanja visokokvalitetnih matica leži u tome da su dobijeni matičnjaci različite starosti, koja se okom može samo približno utvrditi, te to predstavlja izvesnu teškoću prilikom formiranja rojeva, a može i delimično uticati na slabiji kvalitet dobijenih matica ako se matičnjaci oduzmu prerano – napomena urednika). 
Matičnjaci tihe zamene na pčelinjaku nisu retkost. Prema naučnim istraživanjima (Farrar, Lebedev…) u oko 5% zajednica na pčelinjaku vrši se tiha zamena matica. Kad pčelar naiđe na nju, bez obzira koliki broj košnica ima, treba da je iskoristi. Moj prijatelj, šabački pčelar Lazić Miroslav, koji ima veći broj košnica, našao je u maju 2005. godine matičnjake tihe zamene u jednoj od najboljih zajednica. Uspeo je, tokom sezone, da iz nje oduzme više od 60 zatvorenih matičnjaka. 
Zreli matičnjaci se raspoređuju u oplodnjake u kojima se matice izlegu, spare i pronesu. Pre oduzimanja ih treba obeležiti odgovarajućom bojom. Dobar oplodnjak treba da ima najmanje tri rama, kao bi pčele mogle formirati klube i regulisati mikroklimu, uz dovoljno pčela i prirodnu hranu, a poželjno je da ima i legla (sl. 6). Rad sa tipom oplodnjaka prikazanim na slici opisan je u Pčelaru br. 2/2006. godine. 

Priprema za korišćenje letnjih paša


Obe naše velike paše, lipu na Fruškoj gori, a naročito suncokret u celoj Vojvodini, koristi veliki broj pčelara. I stacionarni pčelari južno od Save i Dunava imaju svoju letnju pašu: lipu, livade, razno korovsko bilje, ponegde i suncokret, a nije retka ni medljika. 
Za uspešno korišćenje letnjih paša potrebno je sačuvati snagu zajednica, suzbiti pojavu rojevog nagona i sprečiti ekspanziju varoe. Razvoj varoe se sve do avgusta može uspešno držati pod kontrolom povremenim isecanjem trutovskog legla. Ako se drugo ili treće isecanje građevnjaka obavi pri vrcanju bagrema, početkom juna varoe sigurno nema mnogo. Ostaje da se to ponovi i posle vrcanja meda od lipe ili suncokreta.

Problemi u očuvanju snage zajednice, radnog raspoloženja i eliminisanju razvoja rojevog nagona najuspešnije se rešavaju uvođenjem mlade matice u junu. Ali, kako to lako i uspešno izvesti? Pogledajmo ponovo sliku br. 3 i deo teksta o umnožavanju zajednica. Izneo sam na osnovu svog iskustva, ali i mnogih drugih, da je formiranje roja u okviru zajednice najbolji način umnožavanja, između ostalog i zbog toga što on predstavlja i najbolji način pripreme društava za letnje paše. Razlozi su sledeći. 
U toku juna, sve do selidbe, u košnici su aktivne dve matice koje izgrade veoma jaku zajednicu i 15–16 LR ramova kvalitetnog legla (sl. 7). Mlada matica je već uvedena u društvo, a rojevog nagona nema, jer je društvo sada privremeno dvomatično.
Preostaje da se izvrši zamena mesta plodištima tako da treći nastavak sa mladom maticom bude na podnjači, a prvi sa starom zauzme njegovo mesto iznad druge matične rešetke. Drugi nastavak ostaje na svom mestu. Ako u njemu ima meda treba ga vrcati. Zatim se, od stare matice, sa tri do četiri rama legla i dva sa polenom i medom formira roj. 
Pčelinjim zajednicama pripremljenim na ovaj način (sl. 8) u povoljnim pašnim uslovima može zatrebati još medišnih nastavaka. Nisu retki slučajevi da neke od ovakvih zajednica na letnjim pašama sakupe više od 100 kg meda.

Preuzmite ceo tekst

Nazad